Kutak za mentalno zdravlje

Socijalni pedagog – znaš li kakav je to stručnjak?

Socijalni pedagog nije ni psiholog ni pedagog, a ni socijalni radnik. To su najčešće struke s kojima nas ljudi miješaju. Ne zamjeram im jer svi imamo zajedničku okosnicu – pomagačka zanimanja. To su zanimanja kojima je cilj pomaganje drugima – djeci, mladima, odraslima, parovima i obiteljima.

Specifično, ono što socijalnog pedagoga razlikuje od drugih gore navedenih struka je da je socijalni pedagog magistrirao na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu i stekao sposobnosti za znanstveno – istraživački te praktičan rad na:

  • prevenciji,
  • detekciji,
  • procjeni i
  • tretmanu djece, mladih i odraslih osoba s rizikom za razvoj poremećaja ili s poremećajima u ponašanju, kao i njihovim socijalnim okruženjem, u funkciji odgoja, socijalizacije, rehabilitacije i integracije.

Sa svim tim znanjima socijalni pedagog se može zaposliti u:

  •  institucijama socijalne skrbi (centri za socijalnu skrb, domovi za djecu i mlade, savjetovališta),
  • institucijama pravosuđa (državna odvjetništva, sudovi, odgojni zavodi, kaznionice, zatvori)
  • institucijama odgoja i obrazovanja (predškolske ustanove, osnovne i srednje škole, đački domovi)
  • ustrojstvenim jedinicama Ministarstva unutarnjih poslova
  • institucijama u području zdravstva (domovi zdravlja, bolnice, centri za mentalno zdravlje, psihijatrijske klinike, centri za ovisnost…)
  • institucijama u lokalnoj zajednici (privatna praksa, obiteljski centri, nevladine organizacije – udruge…).

Zašto je socijalni pedagog tako poseban?

Socijalna pedagogija je znanstvena disciplina koja obuhvaća poznavanje razvojnih karakteristika pojedinca, individualnih razlika važnih za učenje, okruženja u kojem se uči i socijalne interakcije, poremećaja u ponašanju pojedinca, bio-psiho-socijalne strukture pojedinca kao osnove za razvoj poremećaja u ponašanju što uključuje i poznavanje delikata, delinkvenata, žrtava delinkventnog ponašanja, kriminaliteta kao društvene pojave, kao i odgovora društva na taj  kriminalitet. Ona je splet raznih drugih znanosti zbog kojih socijalni pedagog ima širok dijapazon znanja i vještina – pedagogija, psihologija, kriminologija, sociologija, penologija kao najvažnije.

Tko sam ja kao socijalni pedagog?

Da trebam ponovo birati svoju struku, to bi opet bila socijalna pedagogija. Oduvijek sam željela raditi s ljudima, a kao malena sam maštala da ću postati učiteljica. Dječački san ili nešto više, odveo me do psihologije, a onda skrenuo na specifične probleme u ponašanju. Kad radim, mogu za sebe reći da sam učiteljica, odgajateljica, savjetnica, majka, teta, pa i starija sestra. Sve to u jednom, ovisno s kime u tom trenu radim i na kojem radnom mjestu.

Socijalni pedagog sam cijelim svojim srcem. Volim pomagati ljudima, ali s vremenom sam naučila da ne mogu pomoći svima i ne onda kad sam si ja to zamislila. Naučila sam da ljudima nudim svoju pomoć i podršku, a na njima je koliko od toga i hoće li uopće nešto uzeti za sebe. Svatko je spreman za promjenu onda kad vidi neki smisao u tome. Ne kad mi odlučimo da treba promijeniti ponašanje, bilo neki stručnjak ili pak sud odredbom neke mjere.

Mladi koji su razvili poremećaje, odnosno probleme u ponašanju su zapravo nesretni, neshvaćeni mladi ljudi bez korijena i bez svoje sigurne luke. Najčešće nisu imali dobre roditelje, bili su zanemareni i zlostavljani, a svoje utočište pronalazili na ulici, s društvom, a utjehu pronalazili u opojnim sredstvima. Neki su zašli i u kriminalnu stranu cijele priče. Ovo nije pravilo, ali često je tako. Osim eksternaliziranih poremećaja u ponašanju, ona koja u najvećoj mjeri štete drugima, ali i samoj osobi, tu su i internalizirani poremećaji koji su u najvećoj mjeri štetni za samu osobu i usmjereni su prema osobi (depresija, anksioznost, samoozljeđivanje…)

Čak i ako ih je sustav izdvojio na vrijeme, ako su pronašli utočište u domu ili udomiteljskoj obitelji (znam puno je to ako), možda neće biti toliko loše. Ali sigurno će u neku ruku imati rupu u srcu, traumu koju imaju u sebi zbog događaja iz prošlosti. A prošlost ne možemo promijeniti. Zbog toga sigurno trebaju pomoć i podršku stručnjaka kako bi bili bolje danas, bez obzira na prošlost, ali sa svjesnošću što se sve događalo.

Najgore mi je kad ljudi osuđuju mlade koji čine kaznena djela. Pa nisu preko noći postali „kriminalci“. Puno je tu jada, tuge, bijesa, anksioznosti, ljubomore i spleta drugih emocija u pozadini. To naravno nije opravdanje, ali imajmo svijest i ne osuđujmo druge prije nego što smo se stavili u njihove cipele.

PS. Ako te još nešto zanima o socijalnoj pedagogiji slobodno piši ili posjeti web stranicu Edukacijsko – rehabilitacijskog fakulteta.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.