Kutak za mentalno zdravlje

Strah od neuspjeha – kako ga pobjediti?

Strah, strah, strah… Ne poduzimanje koraka, ograničavanje kretanja u nešto novo, ne donošenje nekih novih odluka i promjena u životu zbog straha od neuspjeha.

Kroz život sam vidjela koliko je taj strah snažan. Koliko paralizira ljude, koliko ljudi dopuštaju da ih taj strah kontrolira, ljude koji se prepuštaju tom obuzimajućem strahu. I ne idu dalje.

Taj strah od nepoznatog, pa ukorak s tim i strah od odbijanja jer ne znamo što nas čeka iza ugla, je duboko u nama. A mi ne oklijevamo u svom vjerovanju tom toliko snažnom osjećaju.

Pitam se, zašto je to tako?

Moguće zbog patnje koja može uslijediti nakon što se naše najcrnje misli ostvare, nakon što smo se predali ili pak prepustili i zakoračili u nepoznato. Možda zato jer može donijeti puno boli ako se ne ostvare naše želje, naši snovi i očekivanja od tog preuzetog rizika. Možda zato jer nas može čekati razočaranje.

Ključna riječ je možda može. Ne mora, ako to ne dopustimo.

Zašto ne bismo umjesto patnje osjetili pobjedu nad vlastitim strahovima? Pobjedu nad samima sobom, vlastitim kritičarem na ramenu koji samo čeka da napravimo „pogrešan“ korak, kažemo „pogrešnu“ riječ, pa da nam pošalje najcrnje misli o nama samima. O kome će drugom? Kako smo jadni, glupi i nesposobni. Kako smo si uopće zamislili, kako smo si umislili da ćemo uspjeti ostvariti ono što smo naumili, što smo si zaželjeli duboko u srcu. Neuspjeh to dobrano potvrđuje. Tu našu nesposobnost.

I što onda? Tko je kreirao tog unutarnjeg kritičara, malog vražićka na našem lijevom ramenu? Naš um. Tko je kreirao crne misli zbog koji se osjećamo loše, zbog kojih patimo, zbog kojih bi se najradije uvukli u toplu dekicu, skrivajući se od vanjskog svijeta. Netko pored nas je za to zaslužan ili naš um? Je li naš um zaista naš ili tuđi? Mislim da bismo se svi trebali složiti da je naš um samo naš i da su naše misli samo naše.

Mi smo ti koji crne, sive, ružne misli možemo odbaciti. Mi smo ti koji umjesto da patimo i odlučimo da više nikad nećemo nešto novo napraviti, zaželjeti biti drugačiji, željeti živjeti  drugačije, koji odlučimo živjeti ukalupljeni i uhodani u kolotečinu poznatog života, spuštene glave, oborena pogleda. Jer, rizik od neuspjeha je nešto čega se sada previše bojimo. Posebno ako smo taj neuspjeh vidjeli, ako smo ga osjetili kako nas pecka na vlastitoj, već crvenkastoj koži.

I što sad?

Zašto ne bismo umjesto uloge žrtve iza koje se tako lako sakriti, preuzeli ulogu pobjednika? Zašto je to tako jebeno teško? Vjerujem da je to zato što mislimo da bolje ne možemo, odnosno bolje rečeno, zato jer su nas drugi uspjeli uvjeriti da bolje ne možemo, zato jer smo im povjerovali, brže i jače nego svom unutarnjem glasu koji govori, ponekad šaptom, a ponekad urlikom: „Ti to možeš! Na jedan ili drugi način, uspjet ćeš onda kad dođe pravo vrijeme za to! Ne odustaj! Trudi se, radi i uči uzdignute glave! Ne boj se i nemoj se predati!“

Previše očekujemo od drugih, drugih ljudi, drugih okolnosti. Je li vam poznata rečenica „Pričekat ću da netko drugi prepozna moj rad. Mislim da su moje slike vrijedne, ali možda su čisto smeće.“ Ili pak „Dala sam sve od sebe pa očekujem i od svog muža da napravi sve onako kako sam ja zamislila.“ Što očekujemo od takvih misli? Koja je korist takvog stava? Pa za nas, baš nikakva.

Naša očekivanja su samo naša, a ako ih ne podijelimo s drugima, ne možemo ih kriviti zbog toga što ih nisu ispunili. Samo od sebe možemo očekivati nešto, samo zato jer nad svojim postupcima, nad svojim mislima, imamo kontrolu. I tu je kraj. Samo nad sobom.

Zašto bi bila naša krivnja ako nas je netko odbio? Mi smo napravili najbolje što smo mogli, stvarno smo dali sve od sebe. Krenuli smo. Pokrenuli smo se. Nismo čekali da nas netko drugi prepozna, pozove, zagrli, zavoli. Mi smo to inicirali. Pokazali smo svijetu sve što mu želimo pokazati. Zašto bismo bili pasivni jer nas je, eto, strah da će nas netko odbiti? To je do njih. Mi imamo svoj dio kolača koji treba napraviti.

Ima li smisla vlastitu sreću staviti na milost i nemilost tuđih odluka, tuđih postupaka, tuđih riječi? Na milost i nemilost očekivanja od drugih? Drugi nisu tu da bi zadovoljavali naša očekivanja, nego vlastite potrebe, kao što i mi zadovoljavamo vlastite.

Ima li vam sve to nekog smisla? I opet vas pitam, zašto je to tako jebeno teško?

Usudite li se vi ili vas je strah? 🙂

Iva

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *