Tijekom cijele trudnoće, ali i već dugi niz godina, pazim na svoje zdravlje, kako fizičko, tako i mentalno. Mjesec svibanj je mjesec svijesti o mentalnom zdravlju, mjesec tijekom kojeg ćete nailaziti na mnoge pozive na brigu o sebi, svoj rast i razvoj. Ako u ovom mjesecu uvedete neke pozitivne promjene u tom planu, nemojte u lipnju već odustati od svega, nego nastavite brinuti o sebi. Kad imamo temperaturu idemo liječniku, a kad imamo nekih emotivnih poteškoća, problema, nešto što ne možemo sami riješiti ili pak želimo biti još bolji, moramo ići stručnjacima za mentalno zdravlje (socijalni pedagozi, psiholozi, socijalni radnici). Nema druge i nema srama!
Zašto o ovome pišem u tekstu koji se treba baviti pripremi za porod? Zato što je mentalno zdravlje trudnice, kao i novopečene majke vrlo bitno. Svi najčešće čitamo o tome što trudnica/dojilja (ne)smije jesti ili piti, što treba izbjegavati, a što smanjiti i to je super, nešto što je najlakše imati pod kontrolom. I sama sam prvo istražila taj dio te izbjegavala namirnice koje mogu biti štetne za dijete. Najvažnije informacije sam dobila na stranicama Poliklinike Mazalin (bacite oko) te od svoje ginekologinje. Svašta sam pročitala i na raznim Facebook stranicama i grupama za trudnice i majke, ali tamo većinom nema provjerenih informacija, nego iskustva! Dakako, provjerene grupe, odnosno administratorice koje prate preporuke i svjetske trendove itekako dobro mogu savjetovati trudnice i dojilje vezane uz njih same kao i bebu.
Također, tijekom cijele trudnoće, putem aplikacije Trudna i Moja trudnoća, pratim bebin razvoj, što se događa koji tjedan, kako se beba razvija, kako bi si predočila novi život u svom tijelu. Zahvalna sam jer mogu reći da mi je period trudnoće, barem do pred sam kraj, bila za poželjeti, ali mnogim trudnicama nije tako. Užasavam se pročitati da „ako si trudna, nisi bolesna“ i slične izjave jer trudnoća je zaista „drugo stanje“, svaka trudnoća drugačija, kao i svaka trudnica. Mnoge već od prije imaju nekih zdravstvenih poteškoća koje se mogu pogoršati tijekom trudnoće, a neke moraju mirovati od samog početka kako bi održale plod na životu. Zašto je toliki problem imati razumijevanja za druge, poštovati druge i biti tu za druge žene, posebice ako ste i same žene?
Sve to je doprinijelo i radu na mom mentalnom zdravlju. Kako sam to radila?
Nisam jedna od onih koje puštaju da život ide bez njihovih intervencija. Volim se informirati o svemu, pa sam se tako informirala o trudnoći, samom porodu, a sad me čeka i priprema za dojenje i babinje. Upisala sam tečaj ta trudnice organiziran od strane Doma zdravlja, a posebno pohvaljujem i od srca preporučujem Rodine tečajeve, odnosno edukacije, za porod, dojenje i babinje. Ovaj za babinje nisam još pokrenula, ali sudeći prema prva dva, vjerujem da je odličan. Video i tekstualni materijali su mi puno pomogli u informiranju o tome što me čeka kad porod krene, što se i zašto događa s mojim tijelom i što mogu očekivati. Također, spominju se i intervencije tijekom poroda, što se može tražiti, a što reći da ne želiš, koji su položaji mogući te kako si olakšati porođajnu bol.
Naravno, svaki porod je priča za sebe, kao i svaka bolnica i bolnički tim, ali dobro je biti unaprijed pripremljen kako bi u mislima posložili što, kako i zašto se radi. Zbog toga sam puno smirenija i znam pitati prava pitanja sad kad sam krenula i na preglede u bolnicu u kojoj planiram roditi. Za mene je to jako važno, kao i iskustva drugih majki koje su prošle to iskustvo. No, svako iskustvo treba uzeti s rezervom jer ne znamo kakva je bila priprema te žene za sam porod, koliko je bila smirena, kakva joj je tolerancija na bol i slično. Vjerujem da smo za porod stvorene i kao takve možemo odraditi i taj ogroman izazov pred nama.
Ako niste znale, za bebu je porod najveći stres u cijelom životu, što znači, da nikome nije lako!
Isto tako, negdje na sredini trudnoće počelo me biti strah brige za novorođenče, pa su mi se rojile misli poput: „hoću li ja to moći/znati, kako ću ja to, pa nitko mi neće ništa pokazati, uopće me sram pitati za pomoć, što ako mi beba padne/zaboravim na nju/ne brinem dobro/ne shvatim da joj je nešto, što ako ne odgovorim adekvatno na njezine potrebe, što ako…“ milijun misli koje same po sebi nisu ni od kakve pomoći, ali zapravo jesu. Pokazale su mi što me brine i odlučila sam odgovoriti na njih, odnosno djelovati!
Što sam napravila?
I sami ste mogli zaključiti da volim čitati, pa sam ovom novom izazovu majčinstva pristupila na taj, dobro poznati način. Puno čitam, kako knjige tako i brošure, o brizi za bebu, djecu i općenito odgoj. Kako je to tema koja me i profesionalno zanima, već znam jako puno toga, no unatoč tome i dalje učim, razmišljam, proučavam, zapisujem. Zapravo, odgovaram si na ono što me brine i tako se umirujem – znanje je moć!
Lakše je tapkati s upaljenim svjetlom, nego u mraku, zar ne? Za ulogu roditelja nas ama baš nitko ne priprema i ne, ne vjerujem da svaka majka zna što je najbolje za njezino dijete jer to naprosto nije istina. Svaka majka misli i vjeruje da radi ono što je najbolje, ali to tako ne mora biti. Da je to tako, fizičko kažnjavanje bi još uvijek bilo u redu, ne bismo imali toliko zlostavljane i zanemarene djece, djece i mladih smještenih u domove i udomiteljske obitelji, mlade koji završe tragično. Zato to naprosto nije istina. O roditeljstvu treba učiti, a ako ne možemo sami, tu su stručnjaci koji mogu pomoći.
I za kraj, vjerujte sebi i svom instinktu, ali se i informirajte – čitajte, učite, promišljajte, pitajte, tražite savjet stručnjaka – ne samo susjedu ili nekoga na internetu, razmišljajte kritično, čitajte provjerene informacije i savjete, pazite koga slušate, a najvažnije od svega, pratite aktualne smjernice jer ako ćemo slušati „naše stare“ kojima „ništa ne fali“ nećemo doći nigdje, nećemo rasti i razvijati se, biti bolji ljudi, bolji roditelji, a mislim da bi to svatko trebao željeti postići.
Iva 🙂
PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic