Kutak za roditelje Odgoj bez kontroliranja

Samopouzdanje djeteta – “Mama, vidiš li me?”

Većina roditelja je u stalnom čudu i oduševljeno promatra sve što njihovo dijete radi dobro, kako brzo napreduje, koliko toga može, pa se uhvate da na svaku sitnicu viču „bravo“, „super“, „baš si pametna, lijepa djevojčica“ (ili dječak) i slične izjave. Koliko je to dobro, a koliko loše za samopouzdanje djeteta?

Kad dijete stalno hvalimo, ono od malena čeka i očekuje potvrdu roditelja, pohvalu roditelja na sve što je napravilo, a ako roditelj i pritom plješće i dijete će automatski to usvojiti kao automatsku reakciju koja se događa nakon što nešto napravi za što inače dobiva pohvalu. Ako nam dijete nosi crtež, ono ga ne nosi zato da ga mi ocijenimo – to smo mi naviknuli kroz naš sustav obrazovanja, da se svaki rad procjenjuje i ocjenjuje, pa čak i likovna i glazbena kultura kao i tjelesni odgoj koji nema veze s nama i našim vještinama kao takvima, netko jednostavno nikad neće znati dobro pjevati, preskočiti kozlić ili nacrtati ono što se od njega traži. To ne znači da ako dijete to ne zna, da ne vrijedi. Dijete nam nosi crtež da ga mi pogledamo, daje nam ga na poklon, želi s nama podijeliti radost koju osjeća crtajući i kad je rad gotov – ono je samo po sebi zadovoljno čim ga pokazuje, da nije ne bi.

E sad, što roditelj radi? Roditelj, naučen kritički ocjenjivati, ocjenjuje i vrednuje rezultat – crtež, a ne trud djeteta. Dijete se nauči na takav proces i više nam ne donosi crtež samo da nam pokaže što je napravilo, nego da čuje vašu ocjenu – dobro je ili nije dobro. Što umjesto toga? Pitajte ga što ga je inspiriralo za to što je napravilo, neka vam objasni što se događa u crtežu i slično.

Na žalost, prečestim hvaljenjem, djeca svoj uspjeh počinju povezivati sa sobom i negdje u procesu se dogodi ovo „ako nisam to dobro/uspješno napravio/la, roditelj me ne voli/nisam dovoljno dobar/ne vrijedim“. I tako upropastimo djetetovu sliku o sebi, imajući dobre namjere.

Mnogi misle da pohvalama grade djetetovo samopouzdanje, da grade ga, ali ono je na vrlo krhkim temeljima jer ovisi o tuđim pohvalama/ocjenama/vrednovanju.

UNUTARNJA MOTIVACIJA

Pohvala koja dolazi izvana nikako nije unutarnji motivator, nego vanjski. Naša unutarnja motivacija dolazi iz nas samih, dijete želi nešto napraviti jer je radosno dok to čini, ispunjava ga zadovoljstvom sama ta radnja, a naposljetku i rezultat. To je samo po sebi dovoljno. Roditelji, naučeni tako funkcionirati, imaju potrebu ocijeniti taj rezultat upravo iz gore navedenih razloga, tako su naučili i dolazi im prirodno. Kako odrastamo, odabiremo, vođeni unutarnjom motivacijom, stvari koje želimo za sebe, što želimo raditi, što nas ispunjava, donosimo odluke za koje mislimo da su dobre za nas, a ne trebamo potvrdu okoline je li to dobro ili nije, je li to za mene ili nije. Da, dobro je dobiti potvrdu, ali nije dobro kad se samo na to oslanjamo.

Mnogo je važnije njegovati djetetovu samosvijest – znanje koje imamo o sebi i doživljaj tko smo, koliko dobro poznajemo sebe i koliko o sebi brinemo. Ljudi koji imaju razvijen i zdrav doživljaj samosvijesti osjećaju se dobro sami sa sobom i dobro im je u vlastitoj koži, kao da govorimo „Ja sam u redu i vrijedim već i samim time što postojim!“ (J. Juul)

Za razliku od samosvijesti, samopouzdanje je mjera za ono što smo sposobni učiniti – za ono u čemu smo dobri i pametni ili loši i nedjelotvorni. Pritom, samopouzdanje je stečena, vanjska osobina.

Ako netko ima zdravu samosvijest, samopouzdanje najčešće nije problem, ali obrnuto je već problem. Kad dijete pokuša nešto napraviti i vidi da mu to baš i ne ide, ma koliko god pokušavao (npr., napraviti zvijezdu svojim tijelom). Ako to dijete ima zdravo razvijenu samosvijest staloženo će reagirati kad otkrije da mu to baš i ne ide. Može zbog toga biti tužno, ali neće to povezati sa sobom: ne vrijedim ako to ne mogu, ništa ne radim dobro, kako to ne mogu napraviti dok svi moji prijatelji mogu, nego će tijek misli ići u smjeru „Jednostavno nemam talent za to, naučit ću nešto drugo.“

ŠTO HVALITI?

Rekla bih da prije nego pohvalimo moramo primijetiti, a za to moramo biti prisutni, zaista vidjeti i čuti dijete.

Pohvalite napredak – dijete se trudi naučiti nešto novo i kad uočite napredak, to je pravi tren za pohvalu.

Pohvalite trud, upornost, zalaganje, strategiju, uloženo vrijeme.

Pohvalite razumijevanje za druge.

Najvažnije, izbjegavajte pohvalu kao automatski odgovor! Iskrena se pohvala temelji na kvaliteti, a ne na količini. Neka pohvale budu usmjerene na proces (sve gore navedeno), a ne samo na produkt dječjeg truda. Nemojte hvaliti djetetove urođene sposobnosti (npr. “Marljivo si učila, puno puta ponovila najvažnije stvari i odgovorila na pitanja i trud se isplatio.” umjesto “Jako si pametna.”). Tako će dijete shvatiti da je upornost, marljivost, zalaganje i ulaganje ono što će ga dovesti do uspjeha, a ne nešto urođeno. Zaključak pohvaljenog djeteta na temelju “pameti” kad ne dobije “dobru ocjenu” je da nije pametno, a kod ovog drugog da nije uložio dovoljno vremena/truda/koncentracije da nauči neko gradivo. Sami možete zaključiti koja je pohvala (i zaključak) bolja.

Što vi hvalite? Obraćate li pažnju na pohvale?

Iva 🙂

PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *