Način na koji nešto govorimo jednako je važan kao i ono što govorimo, odnosno sami sadržaj. Ponekad nemamo dovoljno vremena kako bismo djetetu nadugo i naširoko objašnjavali neke stvari, najčešće kad smo mu već puno puta objasnili na način na koji smo mislili da je dobar. No, dijete je u poziciji učenika, svaki dan od rođenja, ma i ranije, uči o svemu što ga okružuje, o tome kako svijet funkcionira, kako funkcionira obitelj, kako se u obitelji ponaša, kako se koji roditelj odnosi prema njemu i sa svakim članom obitelji gradi odnos na drugačiji način, usklađuje se i zadovoljava svoje potrebe.
Juul govori o tome što je osobni jezik. Kaže da u preuzimanju odgovornosti za sebe u odnosu prema drugima moramo imati svoj osobni jezik. Pod njime podrazumijeva da se njime izražavaju vlastite emocije, odgovori i potrebe, ali i određuju vlastite granice, što me podsjeća na reflektiranje i parafraziranje (vještine koje se također uče).
Pa tako, srž osobnog jezika čini:
- Želim; ne želim
- Sviđa mi se; ne sviđa mi se
- Hoću; neću.
No, naglašava da iako podsjeća na reflektiranje (npr. “Osjećam se frustrirano jer još uvijek nisi pospremio svoju sobu. Što kažeš da započnemo zajedno, a ti dovršiš sam, pa možemo ići u park.“) osobni jezik to nije. Glavna razlika je da ima osobnu snagu jer govorimo iz onoga željeti, htjeti, a ne osjećati. Ne moramo se osjećati umorno ako se trenutno ne želimo igrati s djetetom nego dovršiti poglavlje knjige ili porazgovarati s nekim u miru. Isto kao što roditelj ima pravo izreći što želi, ima i dijete, a pritom možemo poštovati ili ne poštovati osobni jezik drugoga.
- Primjer:
Dijete: Sad baš ne želim ići oprati zube.
Majka (poštuje osobni jezik): Želim da sad ipak odeš oprati zube.
Majka (koja ne poštuje): Budi dobra i odi oprati zube. Ili: Sad bi bilo dosta, svaki da isto, kad sam rekla da odeš oprati zube, onda to i napravi!
- Primjer:
Dijete: Ne volim ciklu!
Otac (koji poštuje osobni jezik): Ja ju stvarno volim, mislim da bi je trebao probati i vidjeti kako ti se čini.
Otac (koji ne poštuje osobni jezik): Stalno nešto ne želiš jesti, prošli tjedan si ju jeo, što je sad opet. Pojedi sve što ti je na tanjuru kao sva dobra djeca!
Treba zapamtiti da je osobni jezik naš jezik, onaj kojim izražavamo svoje želje u tom trenutku. Koristeći ga i poštujući ga kod drugih, poštujemo integritet druge osobe, a pritom učimo dijete o određivanju granica kao i poštivanju tuđih granica. Suprotno tome, djeci se govori tko su i tko/kakva bi trebala biti (moraš sve pojesti, druga djeca slušaju roditelje, nemoj sad histerizirati, ne budi glupa, moraš to napraviti…).
Iva
Literatura:
J. Juul: Vaše kompetentno dijete
PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic