Uopće ne znam kako da započnem svoju priču o porodu jer imam bezbroj malih sličica u glavi što se sve događalo. Sličica koje još uopće nisu u filmu na velikom platnu. Svima govorim da se porod ne zaboravlja nego se potiskuje, a to nije dobro. Zato s vama dijelim svoju priču, onako kako je se sjećam i kako je osjećam.
Prije godinu dana vidjeli smo crticu i plusić na dva testa za trudnoću i krenuli na putovanje zvani trudnoća i porod u prve dvije sezone, a trenutno smo na trećoj, onoj zvano majčinstvo, roditeljstvo.
Rekla bih da mi je trudnoća bila sasvim u redu, bez većih tegoba, bolova i mučnina. No, kako je vrijeme išlo sve više sam se bojala poroda i što ono donosi. Nisam znala što me očekuje pa sam se naoružala edukacijama, knjigama i informacijama o samom tijeku poroda. Tako mi je bilo lakše i drago mi je da sam to napravila.
Porod je bio dugotrajan i užasno bolan, ali sam znala koji je rezultat te boli – beba, moje klupko ljubavi i radosti. S tim u mislima sam išla u bolnicu.
Bolovi su počeli 25.5. oko 20 sati, ali ja ih nisam prepoznala kao porođajne bolove jer su eto bili tu, bolio me trbuh kao što me ponekad znao boljeti tijekom trudnoće. Nikako nisam mogla sjediti, što mi je postalo čudno, ali bili smo kod prijatelja pa sam pokušavala ne misliti na to (haha!) Jedva sam dopješačila doma, put koji inače traje 7minuta trajao je barem 15-20 minuta, možda i dulje koliko se meni tad činilo.
Sve se malo primirilo, pomislila sam da bih mogla nešto večerati, ali nisam baš bila gladna pa sam odustala. Oko 22h su me uhvatili valovi boli koji su bili česti, prečesti prema svemu što sam pročitala jer sam imala dojam da su jedan za drugim. Napravila sam 3 stvari koje sam naučila da bi trebalo zaustaviti pripremne (lažne) kontrakcije i tako shvatiti o čemu se radi:
- popila sam vode
- hodala sam
- umirila se
- otuširala se.
Bolovi su bili i dalje tu. Upalila sam mjerač trudova na aplikaciji i shvatila da su oni u jednakim intervalima od 5 minuta. Nisam mogla vjerovati, ali nekako sam osjetila da je to to, da ovolika bol ne može biti pripremna i da to moraju biti pravi trudovi.
Rekla sam Marku da idemo u bolnicu jer me strah, previše me boli i trudovi su s malim vremenskim razmakom. On se cijeli razmahao, pripremio torbu, bio uzbuđen, a ja sam se u toj boli smijala kao luđakinja i mislila “to je to, stvarno će doći beba”.
Na putu do bolnice bolovi su se skoro pa skroz smanjili te sam to i očekivala.
U bolnici su me dočekali, pregledali i rekli da sam otvorena 4-5cm i da odmah idem u rađaonu. Predala sam im svoj plan poroda koji sam imala sa sobom i o kojem sam dosta promišljala. Željela sam aktivnu ulogu na svom porodu. Plan je prihvaćen uz poneko puhanje na odbijanje klizme i brijanja. Rađaona u bolnici Sv.Duh je soba! To je valjda najbolje što je moglo biti jer sam bila sama s Markom, na modernoj stolici za rađanje i vlastitom kupaonicom. Tamo smo se raskomotili i mogla sam hodati i tako preživljavati trudove.
Kad više nisam mogla trpjeti bolove, zatražila sam rajski plin kako je bilo dogovoreno. Rekli su da se moram spojiti na CTG i leći na stol kako bi pratili bebu za vrijeme korištenja plina. Pristala sam na to i vrlo brzo su sve pripremili. U to vrijeme svakih sat vremena je medicinska sestra dolazila u provjeru ili ranije ako bismo stisnuli gumb za poziv sestre. Također su tu i ginekologinje koje su obavljale preglede i provjeravale otvorenost i napredak poroda.
U početku je sve bilo okej, čak smo se i fotkali, no nakon nekoliko sati vrag je odnio šalu i bolovi su postali neizdrživi s rajskim plinom. Nije mi bilo jasno kako, ali mislila sam da su jednostavno sve jači i da to tako mora biti. Nakon otprilike 8 sati rekla sam da to ništa ne djeluje i mogu li ipak dobiti epiduralnu koju sam na početku odbila. Rečeno mi je da mogu, ali da sam već dosta otvorena i da dok dođe anesteziolog moguće da više neću moći primiti. Rečeno je i da neka rodilja čeka drugu dozu, a da je anesteziolog na operaciji i da vrlo vjerojatno niti ona neće dobiti svoju dozu. Shvatila sam da nemam o čemu razmišljati jer i tako nitko ne bude došao.
Oko 7, 7:30 26.5. došla je moja ginekologinja koja me pregledala i kojoj je Marko rekao da već satima rajski plin uopće ne djeluje jer ga više nema. Ja sam se za to do tad držala kao spas i bilo mi je lakše iako ničega nije bilo, shvatila sam da sam si napravila odličan placebo efekt.
Boce su maknuli, a ponudili mi dolantin lijek za smirenje. Prihvatila sam ga jer sam bila izvan sebe od bolova, umora i jada.
Cijelo to vrijeme kako se sami izgon bližio i medicinske sestre i ginekologinje su me hrabrile, tješile i navijale. Samo je jedna došla i pitala “gdje je maska” na što sam ja luda, stavila masku. U idućem trudu od kojeg me zaboljelo cijelo tijelo kako nisam nikad mogla mi zamisliti da bi boljelo, masku sam otrgnula s lica. Mrtva hladna mi je ponudila novu masku koju sam ja mrtva hladna dala Marku i rekla da to neću stavljati. Masku više nitko nije spominjao. Nisam mogla doći k sebi da netko rodilji nakon prevare s rajskim plinom i u tolikim bolovima nakon 10 sati trudova uopće može spomenuti masku. Evo to mi stvarno nije bilo humano.
Sam izgon sam jedva preživjela koliko me boljelo. Ali imala sam u glavi bebu koja dolazi, a nikako da dođe na moja prsa. Ginekologinje su me hrabrile, a ja sam skoro odustala od svega, iznemogla i jadna.
A onda, napokon beba. Napokon je gotovo, a ja ne znam gdje sam, ne znam tko je oko mene, ne znam što se događa dok dolazi vizita, dok me šivaju, dok me studenti gledaju (za što me nitko nije upozorio). Beba, Marko i ja smo bili u sobi 2h nakon poroda, uključujući i šivanje koje je dosta dugo trajalo. Upoznavali smo se sa svojom bebom koja mi je bila prekrasna. Danas, 3.5mj kasnije, kad gledam zajedničke fotografije, baš i nije bila prekrasna i divim se majčinskom pogledu na tu bebu.
Gledala nas je širom otvorenih okica i radila balončiće s malim ustima. Nevjerojatno.
Baš nevjerojatno.
Livia danas ima 4 mjeseca i jedan zub.
Mrva mamina.
Iva
