Prošli tjedan pisala sam općenito o socijalno – emocionalnom učenju, a više o samoj emocionalnoj inteligenciji možete pročitati OVDJE . Danas vam pišem o programima i kakvi oni trebaju biti kako bi se unaprijedile socijalno – emocionalne vještine.
Učenje u samom nazivu (socijalno – emocionalno učenje) asocira na obrazovne institucije, pa tako zaista uz akademsko postignuće, sve veći broj stručnjaka na polju školske psihologije, ističu važnost razvoja socijalnih i emocionalnih vještina tijekom perioda školovanja. Kako djeca veći dio svog dana provode u školskom okruženju, ne začuđuje podatak da rezultati istraživanja idu u prilog tvrdnjama da se socijalne i emocionalne kompetencije mogu naučiti kroz programe integrirane u školski kurikulum kao socijalno i emocionalno učenje – SEU (eng. Social and emotional learning – SEL).[1]
Takvi programi učinkoviti su u povećavanju socijalne prilagodbe i poticanju akademskog uspjeha kod učenika, dok u isto vrijeme smanjuju problematično ponašanje i emocionalne teškoće, a to je nešto što svi želimo, zar ne?
Škola je mjesto u kojem se učenici trebaju pripremiti za život, a samo učenje i pamćenje činjenica nije dovoljna priprema. Ponekad se zaboravi da je škola odgojno – obrazovna institucija jer se veliki naglasak stavlja na obrazovnu komponentu, a manji na odgojnu.
Programi za socijalno i emocionalno učenje kod djece temelje se na:
- izgradnji vještina prepoznavanja i upravljanja vlastitim emocijama,
- uspostavljanja pozitivnih ciljeva,
- donošenja odgovornih odluka,
- pozitivno utječu na akademski razvoj,
- te stvaraju pozitivnu i poticajnu školsku okolinu.[2]
Također, programi socijalno – emocionalnog učenja povezani su s pozitivnim rezultatima kao što su:
- poboljšanje stavova o sebi i drugima,
- povećanje prosocijalnog ponašanja (altruistično ponašanje, briga o drugima),
- smanjenje problema u ponašanju i emocionalnih problema,
- te unaprjeđenje akademskog postignuća. [3]
Uz to, programi imaju za cilj učiniti djecu otpornijom na razne psihopatološke probleme poput:
- depresivnosti,
- delinkvencije, nasilja,
- zlouporabe psihoaktivnih tvari i slično,
a sve na način da se kod djece potiče razvoj vještina prepoznavanja i upravljanja emocijama kod sebe i drugih, kontrole vlastitih reakcija, empatije, prosocijalnog ponašanja i sl. [4]
Suprotno problemima, osnaživanje socijalnih i emocionalnih vještina u školskom razdoblju je značajna strategija u promociji mentalnog zdravlja i dobrostanja, smanjenu rizika, izgradnji otpornosti, te podržavanju mladih ljudi kako bi izrasli u zadovoljne pojedince.
Za kraj prije zaključka, Antonella Kuzma i ja te pitamo, znaš li da se emocionalna inteligencija može razvijati već od rođenja, a ako želiš znati na koje sve načine, pročitaj njezin tekst naziva “3 aktivnosti za razvoj emocionalne inteligencije od rođenja do 6 godine“
Možemo zaključiti kako se socijalno – emocionalne vještine mogu i trebaju učiti od najranije dobi u vrtićkom okruženju, a to se kasnije mora nastaviti i u školskom okruženju, a programi moraju biti temelj školskog kurikuluma. Osim što učenjem SE vještina unaprjeđujemo školski uspjeh, unaprjeđujemo one vještine koje nam trebaju kako bismo bili dobri prijatelji, partneri, roditelji, kolege, vođe…
[1] Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija 12 (2), 355-371.
[2] Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija 12 (2), 355-371.
[3] Durlak, J. A., Weissberg R. P, Schellinger K. B., Dymnicki A. B., Taylor R. D. (2011). The Impact of Enhancing Students` Social and Emotional Learning: A Meta – Analysis od School – Based Universal Interventions. Child Development, 82(1).
[4] Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija 12 (2), 355-371.
