Prošli tjedan pisala sam općenito o socijalno – emocionalnom učenju, a više o samoj emocionalnoj inteligenciji možete pročitati OVDJE . Danas vam pišem o programima i kakvi oni trebaju biti kako bi se unaprijedile socijalno – emocionalne vještine.
Učenje u samom nazivu (socijalno – emocionalno učenje) asocira na obrazovne institucije, pa tako zaista uz akademsko postignuće, sve veći broj stručnjaka na polju školske psihologije, ističu važnost razvoja socijalnih i emocionalnih vještina tijekom perioda školovanja. Kako djeca veći dio svog dana provode u školskom okruženju, ne začuđuje podatak da rezultati istraživanja idu u prilog tvrdnjama da se socijalne i emocionalne kompetencije mogu naučiti kroz programe integrirane u školski kurikulum kao socijalno i emocionalno učenje – SEU (eng. Social and emotional learning – SEL).[1]
Takvi programi učinkoviti su u povećavanju socijalne prilagodbe i poticanju akademskog uspjeha kod učenika, dok u isto vrijeme smanjuju problematično ponašanje i emocionalne teškoće, a to je nešto što svi želimo, zar ne?
Škola je mjesto u kojem se učenici trebaju pripremiti za život, a samo učenje i pamćenje činjenica nije dovoljna priprema. Ponekad se zaboravi da je škola odgojno – obrazovna institucija jer se veliki naglasak stavlja na obrazovnu komponentu, a manji na odgojnu.
Programi za socijalno i emocionalno učenje kod djece temelje se na:
- izgradnji vještina prepoznavanja i upravljanja vlastitim emocijama,
- uspostavljanja pozitivnih ciljeva,
- donošenja odgovornih odluka,
- pozitivno utječu na akademski razvoj,
- te stvaraju pozitivnu i poticajnu školsku okolinu.[2]
Također, programi socijalno – emocionalnog učenja povezani su s pozitivnim rezultatima kao što su:
- poboljšanje stavova o sebi i drugima,
- povećanje prosocijalnog ponašanja (altruistično ponašanje, briga o drugima),
- smanjenje problema u ponašanju i emocionalnih problema,
- te unaprjeđenje akademskog postignuća. [3]
Uz to, programi imaju za cilj učiniti djecu otpornijom na razne psihopatološke probleme poput:
- depresivnosti,
- delinkvencije, nasilja,
- zlouporabe psihoaktivnih tvari i slično,
a sve na način da se kod djece potiče razvoj vještina prepoznavanja i upravljanja emocijama kod sebe i drugih, kontrole vlastitih reakcija, empatije, prosocijalnog ponašanja i sl. [4]
Suprotno problemima, osnaživanje socijalnih i emocionalnih vještina u školskom razdoblju je značajna strategija u promociji mentalnog zdravlja i dobrostanja, smanjenu rizika, izgradnji otpornosti, te podržavanju mladih ljudi kako bi izrasli u zadovoljne pojedince.
Za kraj prije zaključka, Antonella Kuzma i ja te pitamo, znaš li da se emocionalna inteligencija može razvijati već od rođenja, a ako želiš znati na koje sve načine, pročitaj njezin tekst naziva “3 aktivnosti za razvoj emocionalne inteligencije od rođenja do 6 godine“
Možemo zaključiti kako se socijalno – emocionalne vještine mogu i trebaju učiti od najranije dobi u vrtićkom okruženju, a to se kasnije mora nastaviti i u školskom okruženju, a programi moraju biti temelj školskog kurikuluma. Osim što učenjem SE vještina unaprjeđujemo školski uspjeh, unaprjeđujemo one vještine koje nam trebaju kako bismo bili dobri prijatelji, partneri, roditelji, kolege, vođe…
Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
FB grupa: Mama nije samo mama
Instagram profil: @mamanijesamomama
[1] Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija 12 (2), 355-371.
[2] Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija 12 (2), 355-371.
[3] Durlak, J. A., Weissberg R. P, Schellinger K. B., Dymnicki A. B., Taylor R. D. (2011). The Impact of Enhancing Students` Social and Emotional Learning: A Meta – Analysis od School – Based Universal Interventions. Child Development, 82(1).
[4] Munjas Samarin, R., Takšić, V. (2009). Programi za poticanje emocionalne i socijalne kompetentnosti kod djece i adolescenata. Suvremena psihologija 12 (2), 355-371.
