Gledam je kako luta dvori\u0161tem, dok se meni srce slama. Mislim si, od kud mi pravo da se meni slama srce, kad nisam do\u017eivjela ni\u0161ta \u0161to je do\u017eivjela ona. A ona ima tek osam godina.<\/p>\n\n\n\n
Ali, iskreno me boli \u0161to nema djetinjstvo kao svako drugo dijete. Te\u0161ko mi je prihvatiti da su neka djeca jednostavno obilje\u017eena, krhka, fragilna, na oprezu, upla\u0161ena, stalno \u010dekaju\u0107i, stalno u obrani. Ona se boji dati svoje povjerenje jer ga je ve\u0107 jednom dala, bezuvjetno, ve\u0107 je jednom pru\u017eila svoje srce na dlanu. Onima koji su je trebali \u010duvati i \u0161tititi, ali to nipo\u0161to nisu radili. Naprotiv, ignorirali su je kao da nije tu pored njih, tik do njihovih golih nogu. \u017deljna ljubavi i maj\u010dine pa\u017enje, stajala je ona, u mokrim pelenama mokrih obraza. Majka, ako se tako mo\u017ee nazvati, vi\u0161e je pa\u017enje pridavala boci alkohola nego k\u0107eri.<\/strong><\/p>\n\n\n\n Ona je to s godinama shvatila, ali i dalje nije prihvatila, kako bi i mogla. Krivnju preuzima na sebe. \u201eDa barem nisam otvorila vrata tim tetama.\u201c<\/em>, govori misle\u0107i na policiju i socijalne radnice. Jer naj\u010de\u0161\u0107e se upravo to dogodi, vrata otvori ili alkoholizirana majka ili poluodjeveno dijete. Ili nitko. Pa se vrata moraju razbiti kako bi odrasli u\u0161li na silu. To je neizbje\u017eno i potrebno. No, krivnja je i dalje tu, u njezinu srcu koje vi\u0161e ne daje nikome.<\/p>\n\n\n\n Te\u0161ko je prihvatiti da nemamo kontrolu nad drugima, nad situacijama i zbivanjima oko nas. Te\u0161ko je bilo kome, a posebno kad su u pitanju djeca i mladi iz skrbi. <\/strong>To su mladi koji su odrastali osje\u0107aju\u0107i krivnju jer nisu bili bolji. Misle da su nekako to sve mogli sprije\u010diti, misle da je sve to nekako njihova krivica, da su previ\u0161e zahtijevali, previ\u0161e plakali, bili previ\u0161e glasni. Misle da su tu jer su odali tajnu nekoj teti, jer su napokon progovorili. <\/p>\n\n\n\n