Poseban je taj miris zime koji se pri\u0161ulja ve\u0107 u jesen.
Danju gledam promjene u prirodi koje nam donosi jesen,
a izlaze\u0107i kasno na ve\u010der s posla, do\u010deka me neka druga\u010dija svje\u017eina.
Skoro pa osjetim kristali\u0107e hladno\u0107e,
svje\u017ee, neokaljane zemaljskim zlom.<\/p>\n\n\n\n
To su te posebne svje\u017ee ve\u010deri, ne prehladne da zaboravim da sam ikad po\u017eeljela svje\u017eije dane nakon sparnog ljeta,
nego ba\u0161 taman, britka svje\u017eina za oporavak du\u0161e.
Za stisnuti se u deku s vru\u0107im, isparavaju\u0107im \u010dajem u rukama i
debelim, vunenim \u010darapama na nogama.
I naravno, knjigom u rukama.
Nekom koja hrani du\u0161u, koja te opu\u0161ta
ili pak dopu\u0161ta da misli\u0161 neke druge brige,
da sanja\u0161 neke druge snove.<\/p>\n\n\n\n
Idealno bi bilo da imamo i pogled na topao kamin dok vani snije\u017ei.
Ali, ne\u0107emo cjepidla\u010diti, mo\u017eemo pre\u017eivjeti i bez toga. Zar ne?<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"