Skip to content

Izgubljena i sama

Polako koračam.

Noga ispred noge, mislim si.

Jedan, dva.

Ili pak jedan, dva, tri, četiri…

Sve samo da uspijem progurati ovaj dan. Da uspijem preživjeti još jedan dan, a da se moja tuga ne prelije po površini. Imam osjećaj, da ako to dopustim, da se više nikad neću oporaviti.
Da nikad neću prestati plakati. Ili možda budem, ali ne dok moje suze ne napune jedan novi ocean.

Kako ću onda dalje? Kako ću se svaki dan ustati i spremiti se za posao? Kako ću se brinuti za našu, odnosno sada, za moju djecu? Kako ću se brinuti za njih, ako se ne mogu brinuti ni za sebe? Ne mogu podnijeti njihova mala zabrinuta lica, lica s upitnikom iznad malenih glavica jer ne shvaćaju što se događa.

Meni, njima, nama.

Izgubljena sam…

Iskreno, niti ja još ne razumijem što se događa i kako ću dalje. Ne znam ni želim li uopće razumjeti.
Za sad znam, da ako prestanem koračati, ako prestanem stavljati nogu ispred noge, obvezu ispred obveze, da ću se raspasti. Moj krevet će biti natopljen tugom koju više neću moći staviti pod ključ.

A što ću onda?

„Draga, je li toliko loše biti izgubljena, za sada, ispustiti i otpustiti svoju tugu? Otključati ključanicu koju pažljivo čuvaš, koja te u isto vrijeme tješi i polako ubija. Je li toliko loše isplakati toliko suza pa da napuniš jedan novi ocean? Moguće da je. Znam da patiš, da si izgubljena, da se tako osjećaš, da si usamljena, vjerujem da je teško, jebeno teško. Toliko teško koliko nisi ni sanjala da će biti. Nisi mislila da ćeš morati prolaziti kroz sve ovo, barem ne ovako mlada. Ali nisi sama. Znaš li to? Čak i ako misliš da jesi, nisi. Vjeruj mi. Potraži podršku, potraži rame za plakanje, sobu za plakanje, osobu za plakanje. Osobu koja će biti dovoljno čvrsta, ali i dovoljno meka da, ne samo da izdrži tvoje suze, nego da ti pomogne obrisati ih. Da ti pomogne preživjeti ono najgore. Gubitak je ono najgore, posebno prerani gubitak, neočekivani gubitak.

S poznatim, bliskim osobama često postane teško nakon nekog vremena. Kao da tugovanje ima neki rok trajanja koji kad prođe, moraš se zaustaviti. Kako god znaš. No, stvarni život nije takav, ali ipak, ne želiš da te bliski ljudi gledaju kako patiš, pa na sebe navlačiš, već sada dobro ti poznatu, masku koja govori da si dobro, da si krenula dalje, da možeš sama. Želiš biti hrabra i jaka za svoju djecu, pokazati im da se nemaju čega bojati i ponuditi im svoje, ujedno čvrsto i meko, rame za plakanje, kad za to dođe vrijeme. I to je u redu.

Ohrabri se potražiti onu pomoć za koju nisi mislila da će ti trebati. Pomoć stručne, ujedno čvrste i meke, osobe koja će ti pomoći proći kroz sva sranja tugovanja koja jednostavno moraš proći. To nije slabost, to je najveća hrabrost. Vjeruj mi, probala sam i isplakala dušu svaki put.“

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)