Živiš li prebrzo, draga ženo?
Draga, Provedi vrijeme u tišini, dobro će ti doći. Imam osjećaj da se gušimo pod prašinom tehnologije. Stalno nam je neki oblik ekrana u rukama, pred očima. Imam osjećaj da postajemo toliko zagušeni da smo Rijetko sami sa svojim mislima, Sami u tišini. Od sve te prašine ili ako želiš, buke, Kao da smo zaboravili osluškivati svoje misli, Svoje želje i potrebe. Polako počinjemo sve podrazumijevati, Umjesto da razgovaramo s osobom do sebe. Kad si zadnji put svjesno jela Bez brzog trpanja u usta, žvakanja i gutanja? Kad si zadnji put svjesno osjetila i uživala u raznim okusima I mirisima koji prožimaju tu hranu? Jesi li zaboravila da hrana može biti Više od pukog preživljavanja? A što je s poljupcima i zagrljajima? Obavljaš li i to na brzinu, usput ili Pak svjesno nekome uz dodir pokloniš I svoje misli, cijelo svoje biće? Zaustavi se, uspori, posveti se onome što radiš, Osobi s kojom pričaš, s kojom živiš, Sada i ovdje. U tome ne zaboravljaj na sebe. Od sebe ne možeš pobjeći, Tvoje misli su samo tvoje. Ti si ta koja držiš konce u svojim rukama. Naravno, Ako to želiš i ako si spremna.