S vremena na vrijeme se na raznim portalima pojavljuju „nove“ vijesti kako netko negdje nije mogao/želio ustupiti mjesto trudnici, a najčešće mjesto događaja je javni prijevoz. Nekad sam se pitala od kud novinarima toliko detalja tko se ustao, tko nije, tko je što komentirao, što je rekla trudnica, a što osoba koja se nije ustala, a trebala je. Sada se više to ne pitam jer je očito reciklirani materijal koji se izvlači svako malo, s nekoliko drugačijih detalja, samo da bi ljudima bilo zanimljivije. Vijesti ne otvaram jer nisu nikakve vijesti, ali pročitam poneki komentar kako bi, na svoju žalost, vidjela kakvi su ljudi oko mene, kakve su im vrijednosti i od čega polaze u životu.
Prije društvenih mreža živjeli smo u blaženom neznanju i varanju da je većina ljudi zapravo dobra. No, od kad su i stari i mladi napravili profile na društvenim mrežama, ponajprije je starija generacija na Facebooku (tu već ubrajam i svoju generaciju), svakodnevno se širi otrov u komentarima. Otrov, ružne riječi, komentari koje apsolutno nitko nikome ne bi rekao u lice, na cesti, poznatome ili nepoznatome. No, društvene mreže očito, koliko god neanonimne bile, daju neku hrabrost ljudima da se ponašaju kao zadnji pokvarenjaci. Čitam i ne vjerujem, odrasle osobe u godinama, ženske i muške, govore stvari koje nisam u životu o nikome pomislila. Pitam se od kuda takva mržnja prema drugima, takvo osuđivanje i klevetanje. Od kud bilo kome pravo da komentira nečiji izgled ili postupak?
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, no to ne znači da su svi u pravu i da je mišljenje na mjestu. Postoje kulturni i odgojeni i očito nekulturni i neodgojeni ljudi. Trnci me prolaze kad vidim koliko je nekulture među mlađima i starijima. Pa mi ovi mlađi i nisu toliko začuđujući, kad vidim kakvi su stariji, jer stariji su ih odgojili.
Da se vratim na trudnicu? Ono što o čemu velika većina komentira ide nekako ovako: trudnica nije bolesna, meni se nije nitko trebao ustati, sve sam radila do zadnjeg dana, na dan poroda sam radila inventuru pa me nitko ništa nije pitao, nikad ne tražim prednost ni da idem preko reda, ni s djecom ni s trbuhom i tako dalje bez kraja.
Moram vas podsjetiti na sljedeće. Da, trudnica nije bolesna, ali je u drugom stanju, ono što može napraviti zdrav čovjek (odraditi fizički tešku smjenu od 8-10h) trudnici predstavlja veliki napor jer hrani maleno biće u svom tijelu, biće koje se razvija u čovjeka. Na svojoj kralježnici i svojim nogama nosi barem još 1-5 kila. Da ne spominjem da svaka trudnica ne mora biti zdrava, u trudnoći dolazi do raznih problema, a neke jednostavno nemaju drugog izbora nego otići javnim prijevozom tamo gdje moraju, jer eto živa je još uvijek.
No, najvažnije, u javnom prijevozu trudnica mora biti SIGURNA! U slučaju da vozač naglo zakoči – djeca, osobe s invaliditetom i trudnice – lete na pod, na druge ljude, na šipke za koje se drže. Uslijed svega toga može se povrijediti i može se nešto dogoditi bebi. Evo, ne razumijem zašto netko propituje tko se kome i zašto mora ustati, kad je sve jasno, nije to nitko izmislio niti odredio bez nekog razloga. Sigurnost na prvom mjestu, pa čak i kad ona sama ne želi sjesti.
Druga priča je prednost u redu. Uopće ne želim spominjati trenutnu situaciju s COVID-19 i zašto bi se trudnica što prije trebala maknuti iz reda. Prije su bile (očito više nisu) druge zarazne bolesti od kojih se trudnica treba štititi, ponekad je teško disati i stajati, a ponekad jednostavno mjehur ne može izdržati toliko dugo.
Gdje je nestala sva briga o ljudima koji su pored nas. Gdje je nestala briga za čovjeka? A posebno, gdje je nestala briga za ženu, za ženu koja u sebi prehranjuje i omogućava život novom ljudskom životu?