Otpalo, napola osušeno lišće. I kestenje.
Gljive i krem juha od bundeve, one narančaste.
Vrući čaj ujutro i topla kava boje karamele, poslijepodne.
Jesen nam nudi toliko toga, toliko da ne možemo sve obgrliti rukama.
Svakim udisajem osjetim jesen.
Osluškujem je hodajući osušenim, šarenim lišćem, otpalim s obližnjih stabala,
stabala koja su donedavno bila sasvim zelena.
Što se dogodilo dok nisam pozorno gledala?
Priroda, kao i mi, treba promjenu,
treba otpuštanje starih briga, starih navika
koje nam ne čine ništa dobroga.
Starih, crnih i sivih misli zbog kojeg truli naš um.
Samim gledanjem u svijet oko sebe,
učimo, rastemo, mijenjamo se.
samo treba, osim gledati, zaista i vidjeti.
Možemo li to?