Blog Kutak za mentalno zdravlje

Jučer je jednoj djevojčici stalo srce

Danas je trebao biti sasvim običan ponedjeljak i to onaj, za većinu, neradni. Umjesto toga, jučer je jednoj djevojčici stalo srce. Doduše, vjerujem da joj je to srce stalo godinama prije, a kasnije se samo održavalo na životu. Ona nije jedina djevojčica, nije jedini dječak kojem se slomilo srce, koje je umrlo iznutra, a neki od njih i zaista, fizički.

Mnoga srca građana su također pukla. Mnogi su počeli, opet, razmišljati o tome da nam trebaju promjene, da se nešto treba učiniti. Pa su svakakvi aktivisti i to počeli činiti, ne uzimajući u obzir da nije sve crno i bijelo, da iza svega stoji samo čovjek, da stručnjak, ali i čovjek, kojem je također prepuklo srce. Stoji čovjek, iza kojeg ne stoji sustav. Ma, taj stručnjak i nije sam bio u tome svemu, u svemu je stručni tim koji je u tom trenu donio odluku. Te odluke nisu nimalo lake u ni jednom slučaju izdvajanja i vraćanja. To su teške odluke, a promišljanje, milijun zašto i kako, stoje iza njih. Sustav, rijetko. Niti sad ga ne vidim.

Odavno se zna da je naš socijalni sustav doslovno na socijali, ali većina građana to tako ne vidi u ovakvim situacijama.

Kad bi to bio samo jedini slučaj, kad bi to bila samo jedna djevojčica, ali nije.

Tužna sam i ljuta jer se jedan maleni život ugasio. Ali ljuta sam i jer se samo govori o porastu obiteljskog nasilja za vrijeme korone i karantene, ali sustav nije smislio adekvatna rješenja i potrebne korake. Barem ga ja ne vidim.

Tužna sam i ljuta jer su za prijavu obiteljskog nasilja modrice i dalje najveći dokaz. Što je s modricama na srcu? Ljuta sam jer se i dalje u premalom broju prijavljuje nasilje u obitelji. Zapitajmo se je li to samo zato što nemamo rješenje ili zato što ljudi naiđu na zid?

Tužna sam i ljuta jer je toliki broj djece, a neke sam i sama odgajala i upoznala, u domovima i odgojnim zavodima. Ali, ljuta sam i jer njih ljudi zapravo ne vide, ne čuju. Da, ponekad ih čuju, ali kad pogledamo širu sliku, malo tko zna što im se dogodilo, kako su oni i kako se nose s užasnim djetinjstvom do kraja svog života. A isto tako ne čuju da bi se velika većina vratila svojim biološkim roditeljima.

Tužna sam i ljuta jer neka djeca nasilje doživljavaju i u udomiteljskim obiteljima. Ali ljuta sam jer, svi stručnjaci ni udomitelji, ne dobivaju adekvatnu, sveobuhvatnu podršku.

Tužna sam i ljuta jer se u preventivne programe nedovoljno ulaže ili pak to obavljaju osobe koje nisu spremne za to, koje nisu dovoljno educirane i kojima se ne pruža podrška. Ljuta sam jer se ponekad znanstveno dokazani preventivni programi ugase za četiri godine jer – nema novaca. Novaca itekako ima!

Tužna sam i ljuta jer su i roditelji zanemarene i zlostavljane djece vrlo vjerojatno jednom bili zlostavljana i zanemarena djeca.

Krug obiteljskog nasilja nikako da se prekine, kao da ga je nemoguće prekinuti. Tu opet dolazimo do preventivnih programa – hajdemo nešto poduzeti dok se još nije ni dogodilo! Tužna sam jer mnoga zlostavljana i zanemarena djeca niti ne idu u vrtiće kako bi se eventualno prepoznala njihova bol, nego se to tek dogodi u školi.

Tužna sam i ljuta jer još uvijek živimo u društvu u kojem je tražiti stručnu psihološku, socijalnopedagošku, psihoterapeutsku ili psihijatrijsku pomoć i dalje ogroman TABU! Ali kad se ovako nešto dogodi – gdje su bili stručnjaci i koliko su to oni stručni?

Tužna sam i ljuta jer se fizičko kažnjavanje djece „malo po peleni“ ili „malo po prstima“, pa do toga „vidjet će ona kad dođemo doma“, šamaranja, udaranja remenom, kuhačom, šibom i dalje smatra odgojnom metodom. Što takvo dijete nauči? Da su to metode kojima se postiže da bude onako kako mi želimo da bude. Što će ta djeca kad postanu odrasli ljudi? Koristiti metode koje su naučili, a koje se smatraju normalnima. I eto nam ovakvih slučajeva. Hajdemo malo krenuti od sebe…

Tužna sam i ljuta jer u istoj rečenici govorimo djeci da ne smijemo tući mlađe i manje od sebe, a roditelji posežu za fizičkom silom i moći kad nije onako kako oni misle da treba biti, kad se dijete ne ponaša onako kako žele i kad se osjećaju užasno BESPOMOĆNO I NEMOĆNO.

Jako sam ljuta jer bi neki i potražili pomoć, ali – tabu!

Tužna sam i ljuta jer stručnjaci rade u lošim uvjetima – od prostora u kojima rade, do toga da jedna osoba obuhvaća prostor i u tom prostoru obitelji, koji bi trebao obuhvaćati barem tri stručnjaka. Ti isti stručnjaci rade terenski, uredski i administrativni posao. Ti isti stručnjaci pregore od previše posla, ali i osjećaja nemoći jer ne mogu pomoći svima. Ljuta sam jer to ne ide na van, a pitam se i bi li bilo razumijevanja. Ponekad i izađe u medije, ali onda nema toliko halabuke, toliko “moramo nešto poduzeti” jer nikoga ne pogađa tamo gdje su najranjiviji. Da, sustav jesu ljudi, da ljudi biraju sustav, ali pod kakvim uvjetima i s kojim točno izborom?

Tužna sam i ljuta jer se uvijek proziva ljude, drvljem i kamenjem, prijetnji oduzimanjem licenci i otkazima, od strane ljudi koji struku ne razumiju. Koji ne prate probleme socijalne skrbi zadnjih trideset i više godina. Ljuta sam jer se proziva nečija stručnost od strane nestručnih ljudi, bez poznavanja svih činjenica samog slučaja.

Jako sam ljuta jer ljudi misle da sve znaju jer su tako pročitali u novinama ili na društvenim mrežama.

Ljuta sam jer nam je i dalje osuda i bijes u srcima, naspram ideje pomoći i podrške, razumijevanja i slušanja. Ako razumijevanja imamo.

Nasilje nije odgovor na nasilje.

Nikad nije bilo i nikad neće biti.

Sve dok bude, imamo ovo što imamo.

Iva Zaimović, magistra socijalne pedagogije

PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *