Kutak za knjige

Živjeti, Jelena Kastaneti

Naklada: Alegria Knjiga

Živjeti je knjiga koja je jedno vrijeme stajala na polici. Stajala i čekala pravi trenutak, trenutak u kojem ću biti spremna uroniti u nju, uroniti u sebe, prepustiti se emocijama i mislima kojima će me odvesti. Jer, znala sam da će puno toga pobuditi u meni, a tako je i bilo.

Živjeti je knjiga koja me osvojila nultim poglavljem, onim kojim sve počinje, ali zapravo kojim sve završava. Ili ipak počinje? Jer, sve su to počeci, svaki kraj je novi početak, nastavak neke priče, koliko god se borili protiv toga.

Živjeti je knjiga koju sam odmah zavoljela.

Zašto je ona toliko posebna ne mogu odgovoriti, ali mogu vam reći zašto je meni bila posebna. Pratim rad Jelene Kastaneti i znala sam sitnice koje nam je otkrila o samoj knjizi, ali nisam se previše uzbuđivala oko toga. Puštam da svaku knjigu uzmem u ruke baš u pravom trenutku. Isto tako, prvo s čime sam htjela započeti ovu recenziju je da je to knjiga o prijateljstvu, ljubavi i obitelji, bacim oko na korice knjige i tamo me dočeka to isto. Mislim si, napisati to ili ne. Znači li to da kopiram tuđe riječi ili da je Jelena u potpunosti uspjela u svom naumu i dočarala mi ono o čemu je u knjizi htjela pisati. Ili sam pak ja to sama otkrila? Vjerujem u onu koju spominje, svakom je čovjeku istina ono u što bira vjerovati.

Odlučila sam više ne gledati i pisati iz srca jer to ova knjiga zaslužuje. Od samog početka osjetila sam da su mi Lena i Alex, ali i njihovi prijatelji i obitelj, jako bliski, ljudi s kojima bih sjela i popila kavu, ljudi koje sam osjetila oko sebe, čije emocije i misli sam upijala i željela im pomoći. Ono što me se posebno dojmilo su savjeti koje je Jelena vješto upućivala, najviše kroz Lenin lik, rečenice koje potiču na promišljanje, na osobni razvoj svakog čitatelja. Isto tako, kroz likove sam prolazila kroz njihove brige, probleme i zajedno s njima ih pokušavala riješiti. Prolazila sam i kroz njihovu bol i tugu zbog gubitka bliskih i voljenih ljudi. Nešto od čega se teško oporaviti jer znamo da bez te osobe naš život neće biti isti, neće biti onakav kakvim smo ga zamišljali.

Živjeti, Jelena Kastaneti

Ono što mi se posebno sviđa je ona dublja poruka i o čemu sam neprestano razmišljala. Svaki nam trenutak može biti posljednji. Znam, klišej. Ali i ne treba biti. Alex nas vrlo jasno uvodi u svoje misli, što je rekao, a što nije, za čime žali i koje riječi je trebao uputiti voljenim osobama, a nije u sebi smogao snage. Zašto nam se to događa, pa gotovo svakodnevno? Što nas sprječava da se otvoreno ispričamo, da kažemo zašto nam je žao, da progutamo i ponos i taj ego stavimo po strani i budemo iskreni, kako sami sa sobom tako i s ljudima koje volimo. Oni nam nažalost ne mogu čitati misli, djela mogu protumačiti na razne načine, a mi opet ne možemo znati što se nalazi u njihovim mislima. Zašto čekati da se druga osoba prva otvori, pa do kraja života žaliti za propuštenim i onim što mislimo da je moglo biti, pritom se ubijajući u krivnji i kajanju. Mi možemo biti prvi koji ćemo poduzeti korake, koji ćemo početi govoriti o svojim mislima, strahovima, strastima.

Upravo to može biti naša prekretnica ka boljem životu. Onom kojem želimo, a ne puštamo ga van. I to je ono što mi se sviđa u ovoj knjizi. Može biti pravi pokretač promjena u našim životima!

A kraj ove knjige? Što reći o njemu? Ostavit će vas bez daha, onako za kraj, samo da pojača dojam svega napisanog.

PS. Svakako pročitajte i riječ autorice, ali naravno, na kraju kako je i zamišljeno.

„Jelena piše toliko opipljivo i živo da sam imala dojam da sam ja u toj knjizi. Ili pak da su likovi svuda oko mene.“ Iva Zaimović

Jeste li vi čitali ovu ili neke druge knjige ove naše talentirane spisateljice? Ako da, koje? Pišite mi dojmove! 🙂

Iva

PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *