Iskreno o majčinstvu
Livia danas ima dva mjeseca. Dva. Mjeseca. Ne znam kud je vrijeme proletilo, ali mogu reći da se osjećam kao da je porod bio jučer ili možda kao da je bio prije dvije godine. Vrijeme prolazi i brzo i sporo, dani kao da su beskonačno dugi, ali zapravo prođe vrlo brzo. Valjda je to život s novorođenčetom. Ona još uvijek dobro spava preko noći, a po danu kako mi grah padne. Hvatam slobodne trenutke za odmor, pisanje i čitanje jer toga mi baš nedostaje.
Po prirodi sam više introvert nego ektrovert i svaki dan mi treba barem malo mira, osjećaja da me nitko ne treba i da mogu biti sama sa svojim mislima i napuniti potpuno ispražnjene baterije, u tišini, sklopljenih očiju. Ako to ne uspijem, sve me jednostavno preplavi, lakše frustriram, izbaci me iz takta neka sitnica, misli mi krenu u krivom smjeru – zašto plače pa nije joj ništa, bezveze plače i sl., a nikad nije bezveze i uvijek negoduje kad me treba. Pitanje je zašto, a ja na to pitanje nekad nemam odgovor. Ona meni priča, gleda me ravno u oči i pokušava objasniti što joj je, a ja ne znam odgonetnuti. Kad sam frustrirana, umorna, praznih baterija, teško mi je opustiti se u tim situacijama i u miru je zagrliti kako bi i ona osjetila mir, sigurnost i ljubav. Takvih trenutaka, srećom, nema puno, ali kad dođu i kad sam sama, odložim je u njihaljku, na sigurno i odem pojesti i popiti vode. Shvatim na sam bila gladna, osim što sam pomalo iscrpljena u tom trenu, psihički i fizički. Mentalno ne mogu biti dobro i jaka za svoju bebu ako fizički nisam dobro, a moram biti sita kako bi lakše prolazila kroz dan i kako bi bila mirnija, za sebe i svoju bebu.
Još nešto, ovaj mjesec smo se baš povezale. Beba i jagradimo odnos povjerenja i sigurnosti, a ona nam osmijehom, dobrim raspoloženjem i gugutanjem pokazuje da nam dobro ide, da je sve u redu, da je zadovoljna s nama. Do prvih osmijeha nisam baš bila sigurna koliko je zadovoljna jer, nažalost, samo plače ili u miru gleda. Ali kako može više komunicirati s nama puno je lakše brinuti o njoj i razumjeti što joj treba. Danas su mi baš zasuzile oči kad sam vidjela koliko me puna povjerenja gleda i guguće onim svojim preslatkim glasićem i čeka da je presvučem, a nakon toga stavim na trbuščić.
Ima nešto u tim bebama, a posebno u vlastitoj bebi, što te kao maljem lupi po glavi i srcu tako da ne znaš gdje si, ni zašto si, ni kako ćeš, ali znaš da budeš i da ćeš svaki dan davati sve od sebe da bude zadovoljna.
Iva
PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic