Pomoć. Trebam pomoć.
Kako nešto tako kratko, jasno i maleno može u isto vrijeme biti toliko teško za izgovoriti?
Iz kojeg nam je razloga tako teško zatražiti pomoć? Za male stvari, ali i za one ne tako male, one po život opasne.
Mislimo li da ćemo zbog toga biti manje vrijedni, slabi i jadni? Neki tako misle. I ne znaju koliko su u krivu. Zapravo, vjerujem da u dubini duše znaju da su u krivu i da traženje pomoći nije znak slabosti nego hrabrosti. Koliko smo li samo jadni kad nešto tako normalno, nešto prirodno, pretvorili u znak hrabrosti. Ali tako je.
Trebamo se prisjetiti da smo mi, koliko god introvertirani ili ekstrovertirani bili, društvena bića, bića kojima treba podrška i društvo barem jedne osobe. S razlogom i to dobrim razlogom živimo u obiteljima koje bi nam trebale pružiti pomoć i podršku. Odnosno, netko bi trebao primijetiti da nam treba pomoć, čak i kad mi sami to ne vidimo, kad se opiremo i niječemo tu potrebu. Trebamo biti tu jedni za druge, a ne protiv drugih s porugom i ismijavanjem jer netko ide psihijatru ili psihoterapeutu (koji je uvijek bolja opcija). To je doista ukorijenjen problem našeg društva. Etiketirati onoga kome je potrebna stručna pomoć kao nesposobnog, manje vrijednog.
A svi ponekad trebamo pomoć.
U čemu je toliki problem priznati to?
Reći to naglas.
Ma problem je i priznati sebi.
Osoba nije manje vrijedna ako kaže „trebam pomoć“, za razliku od one koja to skriva, a svi vide da joj je teško.
Takva osoba je moćna, preuzima kontrolu nad sobom i svojim životom.
Ona je predivna i ustrajna.
Ne želi odustati od sebe, a ako se na tren i prepustila svom jadu, sad se uzdigla i želi živjeti.
A vi, dragi moji, podržite takve osobe iz svoje okoline.
Nemojte ih gaziti nakon što su se uzdignule i okrenule pogled prema svjetlijoj strani.
Nemojte ih namjerno gurati natrag u mrak.
Podržite ih, pomozite ako možete. A najčešće možete.
Širite dobrotu i svijet gledajte očima punim ljubavi.
Iva
PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic