Koračam lišćem i udišem jesen.
Razmišljam ima li to sve smisla, za mene.
Jesam li spremna na taj korak ili ipak još nisam.
Mogu li, smijem li si uzeti još malo vremena? Ili će mi vrijeme, poput toplog, suncem ugrijanog pijeska, iskliznuti kroz prste? Imam li uopće još vremena ili sam već zakasnila? Što uopće želim? Zasigurno znam da želim uspjeh, a ne neuspjeh i upravo zato želim uzeti još vremena, pričekati ne znam što i ne znam koliko, ali bolje čekati nego ne uspjeti?
U jednom trenu želim to svim srcem, osjetim kako me obavija čista i iskrena toplina, onaj predivni osjećaj da sam na pravom putu. U trbuhu osjećam da je to ono što se treba dogoditi. Da je baš to predodređeno za mene. Nije da vjerujem da je sve predodređeno, vjerujem da svojim izborima svakodnevno mijenjamo naše živote, i uvijek imamo mogućnost odabrati nešto drugo, neki novi put, novi smjer, novi cilj, ali ipak, vjerujem da postoji nešto baš za nas, neki poziv koji je stvoren za nas.
No, kad je pravo vrijeme za krenuti tim putem? Ili pak, krećemo li se cijelo vrijeme tim putem, a da to uopće ne znamo? Možda nas sve polako, nježno, upućuje upravo tom cestom. Hoćemo li ikad imati odgovor na ova pitanja? Ili se samo tješimo da ćemo znati kad je pravo vrijeme, a kad je ipak još malo prerano. Mislim da se tješimo. Želimo sve prepustiti slučaju i „dogodit će se“. Ali, hoće li? Hoće li se dogoditi nešto samo od sebe, uspjeh bez našeg truda, napora i posvećenosti? Nekako mislim da neće. Za uspjeh treba raditi, treba uložiti sebe, vrijeme, energiju, trud, ma sve.
Ne znam zašto je tako težak taj posljednji korak, to završno „da“. Je li to zbog nedostatka hrabrosti? Zbog neke sulude ideje da moramo biti sto posto spremni? Ili pak zbog nesigurnosti koja se učahurila u naše srce? Strah može biti naš veliki neprijatelj, nešto što nas može sprječavati da se jednostavno prepustimo i opustimo, da vjerujemo u uspjeh. Da se predamo i povjerujemo da je zaista sve onako kako treba biti i da će budućnost biti onakva kakva treba biti, za nas. Danas odlučujemo neke važne stvari, ali ako ćemo se previše opterećivati što će biti u budućnosti, možda se nikad nećemo ohrabriti i prepustiti se.
Čak i ako ne uspijemo od prve, ako ne uspijemo uopće, naučit ćemo mnogo važnih stvari, bit ćemo jači, moćniji, spremniji za nove izazove koje nam život donosi. Neuspjeh može biti veliki učitelj, ono zbog čega ćemo spremniji dočekati neke nove prepreke i izazove koje nam život donosi. No, na nama je na koji način ćemo (ne)uspjeh promatrati. Kad razmislite, to i nije tako loše, zar ne?
Na nama je na koji način ćemo koračati i promatrati život.
Samo na nama.
Iva
PS. Zaprati me na društvenim mrežama:
FB stranica: Iva Zaimović
Instagram profil: @ivazaimovic